Moderni rimski gladijatori

Prvi derbi se dogodio već prve sezone talijanske jedinstvene lige (1929) na Lazievom Rondinella stadionu. Rimske vlasti su već taj prvi derbi okarakterizirale kao potencijalno rizičan, tako da je masu od 15.000 ljudi osiguravalo oko tisuću karabinjera.

Veliki rimski derbi u nogometnom svijetu važi za jedan od najžešćih. Nabijen emocijama, često negativnim, borba za nogometnu prevlast u Vječnom gradu nerijetko prelazi granice sporta i nastavlja se obračunima na rimskim ulicama, paljevinama automobila i okršajima s karabinjerima. Olimpico izgleda kao Colloseum u čijoj se areni odvija borba modernih gladijatora, Lazia i Rome.

Lazio najstariji rimski klub

SS Lazio je je osnovan 9.1.1900. godine od strane grupe mladića, uglavnom studenata, siromašnih novcem, ali bogatih strašću za novonastalom igrom. Osnivačem se smatra Luigi Bigiarelli, koji je odgovoran za ime kluba, nazvanom po talijanskoj pokrajini čiji je glavni grad Rim i boje kluba, bijelo-plava po grčkoj zastavi u znak obnavljanja Olimpijskih igara i njihovog prvog održavanja u grčkoj Ateni. Na početku stvari nisu izgledale veselo, nisu imali predsjednika niti teren za treninge, a uprava kluba se nalazila u iznajmljenoj prodavaonici na Via Valadiere. Trenirali su na poljima između Delle Milizie i rijeke Tevere. Članovi kluba bili su uglavnom studenti i radnici, članovi donjeg staleža rimskog društva.

Početkom stoljeća u Rimu se redom osnivaju Alba, Juventus, Romana, Fortitudo, Audace, Roman i Pro Roma čiji je osnovni cilj detronizirati Lazio koji je tih godina bio neprikosnoven u natjecanju rimskog okruga. Tada se liga igrala na regionalnom nivou, a kao jedinstvena se pojavila tek sezone 1929/30. Veliki broj klubova u Rimu razvodnio je kvalitetu nogometa, tako da se i Lazio i ostali redovno izvlačili deblji kraj u utakmica sa klubovima sa bogatog talijanskog sjevera, iz Milana, Torina, Genoe…

Italo Foschi, fašistički političar, 1927. godine dolazi na ideju da ujedini sve rimske klubove u jedan moćan klub koji bi se uspješno suprotstavio jakim klubovima sa sjevera. Na spisku ujedinjenih rimskih klubova trebao je biti i Lazio, koji je bio najuvjerljivija momčad u Rimu. Međutim Laziali su bili protiv, ali znajući da će izgubiti rat sa moćnim političarom obratili su se za pomoć generalu Giorgiu Vaccari, također lazialu, koji se suprotstavio Foschiu i ustrajao u svom stavu. Ostale momčadi su se ujedinile pod imenom Associazione Sportiva Roma. Tako je rođena AS Roma, ali i veliko rivalstvo ovih dvaju klubova.

Prvi derbi Romi

Prvi derbi se dogodio već prve sezone talijanske jedinstvene lige (1929) na Lazievom Rondinella stadionu. Rimske vlasti su već taj prvi derbi okarakterizirale kao potencijalno rizičan, tako da je masu od 15.000 ljudi osiguravalo oko tisuću karabinjera. Roma je slavila 1:0, golom Nijemca Volka, inače rođenog u Rijeci koja je tada pripadala Italiji. Volk je bio dvostruki strijelac i na proljeće na Rominom Testacciu, gdje je Roma ponovno slavila rezultatom 3:1.

Kao u svim gradskim derbijima i ovdje je rezultat prilično tijesan, lako je u dosadašnja 132 susreta Roma sakupila 11 pobjeda više, najveće šanse da ćete dobiti okladu je da tipujete na neriješeno, koji je bio do sada najčešći ishod.

1953. godine Lazio seli na Olimpico. Prelijepi stadion sagrađen za potrebe Olimpijskih Igara u Rimu i danas je nogometni hram ovih dvaju klubova.

Laziali i Romanisti

Navijači oba kluba ne podnose aroganciju bogatih klubova sa sjevera, ali međusobna nesnošljivost je ipak veća. Navijači Lazia dolaze iz nešto imućnijeg, politički desno orijentiranog sloja društva uglavnom iz predgrađa i okolice Rima, dok romanisti potječu iz gradskog, ljevičarski orijentiranog radničkog staleža.

Navijači Rome se nalaze na južnoj tribini Olimpica, poznatoj Curva Sud. Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Curva Sud se sastojala od više malih navijačkih skupina (Guerriglieri della Curva Sud, Pantere, Boys, Fossa dei Lupi) koje se 1977. godine ujedinjuju u Commando Ultra Curva Sud iz kojih se dvadesetak godina kasnije rađaju današnji AS Roma Ultras.

Lazieva prva organizirana navijačka skupina datira otprilike od kada i Romina, a zvala se Monteverde Lazio i bila je isto tako smještena na Curva Sud tribini. 1976. godine iz nje se formira Eagles Supporters koja se tri godine kasnije seli na suprotnu stranu Olimpica, Curva Nord. 1987. godine na sjevernoj tribini se pojavljuju Irriducibili koji devedesetih postaju predvodnica navijača Lazia, često na udaru zbog svoje desničarske, fašističke orijentacije čije su prepoznatljive odrednice rasizam i antisemitizam. Nisu nježni niti prema igračima svog kluba, često su se proteklih sezone (era Cragnottia) igrači Lazia spašavali bijegom iz Formella, svog trening centra.

Niti Romini Ultrasi nisu nježni prema igračima svog kluba, to Vam najbolje može potvrditi bivši Romin igrač Zebina. 100% vjerni klubu, ali isto očekuju za uzvrat, ne shvaćajući nekada da za vlasnike klubova to predstavlja veliki bussiness.

Unatoč svemu to su navijači koji uistinu znaju napraviti odličnu atmosferu na stadionu. Pripreme za derbi počinju već ujutro kada laziali i romanisti ukrašavaju Olimpico u boje svog voljenog kluba. l jedni i drugi su poznati po dekoraciji tribina i maštovitim koreografijama, i jedni i drugi pristali bi na sve samo da IL DERBY CAPITOLINO pripadne njima.

Vatra u nogometnoj Scali

Najvatreniji navijači se nalaze na tribinama iza golova, a navijačke baklje najčešći su rekvizit za proslavljanje uspjeha svog kluba, bilo da dolaze sa crveno - crne tribine milanista Fossa dei leoni (lavovska pećina), ili sa plavo crne tribine na kojoj su Interovi Irriducibili (nepobjedivi).

U žestokoj konkurenciji sa torinskim gigantima Juventusom i Torinom, zatim velikom okršaju rimskih gladijatora Lazia i Rome, sredozemnom između Sampdorie i Genoe, Talijani najvećim smatraju onaj milanski između Intera i Milana, prvenstveno zbog broja osvojenih titula prvaka Italije (13+17) u odnosu na samo pet rimskih (2+3). Torinski derbi je ipak borba Davida i Golijata, iako crveni iz Torina nerijetko iznenade Staru damu.
Inter nastao od Milana.

Danas je nogometni Milano podijeljen na dvije strane, ali unazad stotinjak godina ljubitelji nogometa su imali samo jednu opciju, Milan Cricket and Football Club. Taj klub je osnovan 1899. godine od strane Engleza Alfreda Edwardsa i bio je vlasništvo iseljene engleske zajednice u Italiji i njihovih dobro potkovanih prijatelja.

U ožujku 1908. godine, poslije sastanka u sporednoj sobi restorana Orologio blizu Piazza del Duomo, talijanska i švicarska frakcija je odlučila utemeljiti vlastiti nogometni klub i nazvati ga Internazionale. Nije trebalo dugo čekati na njihov prvi susret koji se dogodio u Švicarskoj pola godine nakon osnutka Intera i do danas su se susreli 250 puta, a AC Milan je uspješniji u pobjedama 94 -87.
Navijači Intera podsmjehuju se Milanistima, jer za razliku od suparnika Inter nikada nije napuštao Serie A, a skandiranje riječima Serie B odnosi se na sezonu 1979 kada je Milan zbog skandala izbačen u drugu ligu, kao i dvije godine kasnije kada je istu sudbinu doživio iz čisto nogometnih razloga.

Rat na tribinama

Poznato nam je da ova dva kluba dijele isti stadion, San Siro, (Giuseppe Meazza Stadium). Najvatreniji navijači se nalaze na tribinama iza golova, a navijačke baklje najčešći su rekvizit za proslavljanje uspjeha svog kluba, bilo da dolaze sa crveno - crne tribine milanista Fossa dei leoni (lavovska pećina), ili sa plavo crne tribine na kojoj su Interovi Irriducibili (nepobjedivi).

Dok u nekim gradskim derbijima u Italiji, posebno onima i Rimu i Torinu lokalno suparništvo često prerasta u nasilje između navijača, o milanskom derbiju puno govori to što su sukobi među navijačima dosta rijetki, iako se ponekad zna desiti da stvari izmaknu kontroli. Navijači dva milanska kluba slažu se sa tvrdnjom da se ne vole, ali i da više mrze Juventus nego jedni druge. Milanski derbi je više stvar prestiža nego građanski rat, nedostatak dodatnog političkog sukoba, socijalne ili religijske podjele koja leži iza takvih utakmica u Rimu, Glasgowu, Madridu ili Buenos Airesu.

Nekada se između ova dva kluba nazirala podjela na bogate i siromašne, t.j. Inter su podržavali članovi bogatijeg sloja milanskog društva, dok je AC Milan bio prepoznatljiv kao klub građanske radničke klase.
Danas je samo stil igre, potraga za uspjehom jedino što dijeli ova dva kluba, iako ni njihovi prebogati vlasnici TV magnat Silvio Berlusconi (talijanski premijer) i naftni magnat Massimo Moratti (kandidat za gradonačelnika Milana) nisu ostali imuni na politiku.

Rossoneri uspješniji

Statistika je definitivno na strani rossonera. Šest puta prvaci Europe u odnosu na Interova dva. Sedamnaest scudetta naprema 13 Interovih. Posljednje desetljeće je definitivno pripada milanistima. Inter je više od 15 godina dug post za scudettom propustio prekinuti prije par sezona, kada je u foto-finišu Juve bio za prsa brži. Poraz od 6:0 u sezoni 2000/2001 bio je za Inter najgori u dugoj povijesti derbija.

Posljednjih sezona AC Milan je jak kao u doba tulipana Gullita, Van Bastena i Rijkarda. Berlusconi ne žali novce za dovođenje extra nogometnih klasa kao ni Morrati čija pojačanja posljednjih godina nisu ni približno opravdala novac uložen u njih. Scudetto je uvijek primarni cilj, pogotovo za plavo - crne koji poste još od kraja osamdesetih godina prošlog stoljeća. Osim zagarantirana dva derbija u okviru talijanske Serie A posljednjih sezona česti su njihovi okršaji i u Ligi prvaka.