Četrdeset radnika sa prostora bivše Jugoslavije, od toga deset njih iz Bosanske Dubice, sprema tužbu protiv Markusa Feringera iz njemačkog grada Obertojringen, jer tvrde da ih je od 25. maja do 7. juna psihički zlostavljao i izrabljivao na njegovoj plantaži jagoda.

Nama je ponuđeno sve, samo da dođemo, odradimo svoj posao i dobro zaradimo, ali na kraju se ispostavilo da smo doslovno otišli 'grlom u jagode'", kažu radnici.

Oni su se 25. maja uputili u Njemačku na sezonski rad koji je podrazumijevao berbu jagoda na plantaži površine od 15 hektara.

Prema njihovim riječima, oglas za odlazak u Njemačku su pronašli u malim oglasima, a posrednik i kontakt osoba koja ih je tamo uputila bio je, kako kažu, Vojislav Damjanović iz Gradiške.

"U oglasima je pisalo da se radniku nudi posao na plantaži jagoda, te da je sat radnog vremena plaćen 5,35 evra. Osim toga, pisalo je da će u jednoj sobi koja nudi pristojne uslove za boravak spavati četiri do pet osoba, što podrazumijeva odvojene muške i ženske sobe. Međutim, mi smo izvarani i ništa nije bilo tako", kažu radnici.

Oni naglašavaju da su na plantaži pretrpjeli psihičko zlostavljanje i izrabljivanje koje podsjeća na vrijeme robovlasništva. Radnici kažu da ni danas ne mogu mirno spavati zbog pretrpljenog straha.

S.L. (33) iz Bosanske Dubice, koja je bila s ovom grupom ljudi, kaže da su po dolasku na plantažu smješteni u neuredne sobe i to njih osamnaest u jednu sobu.

"Vojislav Damjanović mi je prilikom razgovora za posao rekao da će muškarci i žene spavati u odvojenim sobama. Isto tako mi je rečeno, a i ostalim radnicima, da ćemo imati kuhinju, namještene krevete i TV, te da nam ne treba dodatna oprema za rad. Međutim, kada smo došli, posteljinu nismo imali, a ponuđeni su nam stari kreveti. Dobili smo neurednu kupaonicu, u principu sve je podsjećalo na zatvor i da smo tu na prisilnom radu", kaže S.L.

Ona ističe da su bili uglavnom gladni, jer im je najbliža prodavnica bila udaljena oko četiri kilometra od smještaja, i da bi došli do hrane i pića, morali bi pješačiti skoro sat vremena, a pauza za ručak im je trajala toliko.

"Ustajali smo ujutru u pet sati i radili naveče dok ne padne mrak. Radno vrijeme je bilo u prosjeku trinaest sati dnevno. Nije bilo bitno da li vani pada kiša ili je suvo, mi smo morali da idemo na plantažu ili bi nam prijetio i vikao na nas. Doslovno smo kisnuli i radili. Užasno mi je sjetiti se kako nam je bilo", kaže S.L.

Oni naglašavaju da ih je nazivao svakakvim imenima i da im je na početku uzeo pasoše te da su bili izbezumljeni.

"Svi smo imali hrvatske pasoše. Tu je bilo ljudi iz Srbije, BiH, Hrvatske, Poljske, Rumunije i Bugarske. Kada smo bili na izmaku snage, odlučili smo da više ne idemo raditi, međutim, on nam je zaprijetio, u slučaju da ne odemo na posao, da napustimo posjed. Psovao je i prijetio da će nas ubiti. Grupa ljudi je u strahu otišla na plantažu, a nas 34 je ostalo. Imali smo sreću da je jedna djevojka govorila engleski i pozvala je Finansijsku policiju kako bi nas zaštitila. Tu noć nas je policija čuvala, a žene iz 'Karitasa' su nam donijele hranu", svjedoče radnici koji za svoj rad nisu dobili ni marku.

Radnici su naglasili da ništa od ponuđenog nije ispoštovano, te da im je Njemačka obezbijedila prevoz nazad. Kažu da je vlasnik plantaže već bio u zatvoru zbog istih postupaka te da je odranije poznat Finansijskoj policiji.

Vojislava Damjanovića nismo uspjeli dobiti.

Sto na sat u kamionu

Prema riječima radnika, vlasnik ih je do plantaže prevozio kamionom brzinom od stotinu kilometara na sat kako ne bi gubili vrijeme za rad.

"Ujutru bi nas smjestio, da ne kažem potrpao, u kamion koji baš podsjeća na one u kojima su se logoraši vozili u logor i brzinom od stotinu na sat vozio na plantažu. Zamislite kakav je to osjećaj! Prije odlaska nam je bilo rečeno da ćemo se autobusom voziti do plantaže", kažu radnici.

Iznajmljivao ih

Osim što su radili na plantaži Markusa Vöhringera, on ih je, kažu radnici, slao na plantažu drugog vlasnika, odnosno iznajmljivao ih.

"Za kupovinu hrane nam je obećana pokretna trgovina, jer nam je prva i najbliža bila udaljena oko četiri kilometra. Međutim, najčešće smo bili gladni", kažu ovi radnici.

Prikaz 1 od 1 komentara